Lav Nikolajevič Tolstoj (1828.-1910.),književnik, kolos po snazi uma i bogatstvu duševnih izvora,autor je i najslavnijega romana u povijesti te književnoumjetničke vrste, Rat i mir (1864. - 1869.)
Galerijom likova, psihološki velemajstorskih portreta i socijalno-psihološkim značajkama u prikazu situacija, individualnih i grupnih reakcija , ovisno o društvenoj grupi, klasi ili staležu kojemu se pripada, s osjetljivošću na izraz obrazovnog volumena, temperamenta i odgoja,kućnog i društvenoga, kao stava prema sebi i svijetu uokolo,u godinama previranja života carističke Rusije koja se suočava s opasnošću snažne ekspanzije Napoleona I. u osvajačkoj vatri i poletu da se nametne tadašnjoj Europi i osvoji što veći teritorij, s ambicijom i prema ogromnoj Rusiji.........Tolstoj nas vodi od ljeta, srpanjskog predvečerja, 1805. do 1814.,.......kroz obilate izazove života i iskustava kao osobitoj „školi života“ i čovjekova slojevitog susretanja sa samim sobom i svijetom koji ga ,kao osobiti izazov „brusi“ .......
Iz tog remek - djela svjetske umjetničke književne klasike, biramo, prigodno, crtice kao poticaj i za komunikološko - komunikcijske promišljaje..........kao nadahnuća za osobne svakodnevne suptilnije odnose u sebi i zbivanja uokolo
II.
Na prijam kod Anne Pavlovne Scherer je bila stigla i starija suhonjava žena, koja je gotovo neopazice sjela u kut salona, do stare tete ugledne domaćice, i pažnjom pratila kretanje kneza Vasilija. Uglednika koji je brzim pamćenjem i hitrim shvaćanjem, taktom, bio tipičan predstavnik društvene elite. Ta starija, suhonjava žena, je bila kneginja Anna Mihajlovna Drubecka, iz jedne od najuglednijih starih ruskih obitelji, koje su imale istaknuto mjesto i utjecaj u doba “staroga dvora“ a sada, s novom vlašću, je izgubila prijašnji utjecaj pa je tražila mogućnost doći do uglednika, ne bi li ishodila bolje mjesto u vojsci svojemu sinu jedincu, Borisu Drubeckom.
Kneginja Drubecka je bila stigla iz unutrašnjosti, odsjela kod svoje prijateljice iz djetinjstva, grofice Natalije Rostove, čiji su, suprug i četvoro djece, slovili kao jedna od najgostoljubivijih obitelji u Moskvi. Kod Rostovih su svi najradije odsjedali kada bi iz unutrašnjosti, ili St.Petersburga, stigli u Moskvu, a vedrina i radost koja je ispunjavala život u njihovu domu, bila je opojna pa je sve ljude u njihovoj blizini činila plemenitijima, mekanijima i boljima nego što bi inače bili. Dvije kćerke,Vera i Nataša, sinovi Nikolaj i Petar - Peća, bili su nukleus obitelji koji je širio dobrotu i razdraganost, pa su oni, mladi, imali veliko društvo koje se rado okupljalo pod krovom kuće Rostovih. I Anni Mihajlovnoj je bilo prirodno i jedino ugodno u Moskvi odsjesti kod Rostovih kod svoje drage prijateljice iz djetinjstva. K Rostovima je dolazio i Pjer Bezuhov koji je, kako smo bili rekli, stigao sa školovanja u Parizu i u Moskvi tražio sebe, u nekom od društvenih krugova koji bi mu, kao mladom intelektualcu, bili najugodniji.
Anna Mihajlovna je uspjela dobiti pozivnicu za prijam kod Anne Pavlovne Scherer i došla je, da bi susrela utjecajnog kneza Vasilija za kojega je znala da može izravno kod glavnokomandujućeg maršala Kutuzova, djelovati u korist rješenja pitanja premještaja njezina jedinoga sina Borisa, na pouzdanije mjesto u vojsci.
Ona je sjedila i pažljivo slušala i pratila zbivanja u salonu, čekajući trenutak susreta s knezom Vasilijem, po kojega je bila stigla kćer Helena Kuragina, znana ljepotca, s kojom je trebao još istu večer biti i na prijamu kod engleskoga veleposlanika.
U jednom trenu je knez Vasilije ustao i, slijedeći kćer Helenu, išao u predsoblje. Anna Mihajlovna je hitro pošla za njim, susrela ga u predsoblju i zamolila, s nogu, na brzinu, za pomoć.......Vasilije je nevoljko zastao i uvježbanom manirom familijarnosti joj rekao da on ne može učiniti ništa za Borisa, pa ju je usmjerio na neke druge ljude..Ona je već to pokušala ali bezuspješno,pa je evo stigla do Vasilija za kojega je znala da može, jer ima jak utjecaj..Trudila se biti ljubazna i vedra, iako je bila klonua od težine brige i neizvjesnosti za sudbinu sina. Vasilije je nestrpljivo otklanjao taj razgovor žureći ga prekinuti i tako izbjeći, kada je Anna Mihajlovna prišla bliže i rekla mu: Kneže, ja znam da ste Vi moj dobrotvor, ja vas nikada ništa nisam molila, nisam podsjećala na to koliko Vas je moj otac volio i podržavao, niti to sada spominjem, ali sam ovdje da bih uredila uvjete za svojega jedinca.
Znam da Vi to možete i molim Vas mi obećajte da ćete to i učiniti.
Knez Vasilije zastade. Ona ga je podsjetila na istinu: za svoje prve korake u službi i prve uspjehe, imao je zahvaliti njeznu ocu. Ta misao mu je izazvala stanovitu “grižnju savjesti“ i on reče: “Draga Anna Mihajlovna, to što od mene očekujete je nemoguće, ali da bih Vam pokazao koliko vas volim i cijenim sjećanje na vašega oca, ja ću učiniti i nemoguće. Vaš sin će biti premješten u Gardu. To Vam obećavam.“ „Dobrotvore moj, znala sam da ste vi plemenit čovjek,“ reče mu Anna Mihajlovna i nasmiješi se osmjehom mlade kokete, koji joj je možda nekada bio prirodno lijep, ali je sada posve anahrono djelovao na njezinu usahlom i umornom licu.
„Tata“, požurimo, intevenirala je Helena,“ kasnimo“. I knez Vasilije je ubrzao korak i izišao, a Anna Mihajlovna se vratila na svoje ranije mjesto, čakajući podoban trenutak da ode, nakon što je uspješno obavila posao zbog kojega je i bila u salonu.“
I ova „sličica“ iz velike Tolstojeve epopeje afirmira Vasilijev princip da je „utjecaj u svijetu kapital koji treba čuvati da ne iščezne, pa kada je shvatio da ne bi mogao moliti za sebe, kada bi se zalagao za svakoga tko njega moli, on je rijetko, vrlo rijetko rabio svoj utjecaj“
Ti psihološki socijalni zakoni u odnosima imaju svoju aktualnost u svakom vremenu, pa i danas.
Liberatus