Lav Nikolajevič Tolstoj (1828.-1910.),književnik, kolos po snazi uma i bogatstvu duševnih izvora,autor je i najslavnijega romana u povijesti te književnoumjetničke vrste,“Rat i mir“ (1864. - 1869.)
Galerijom likova, psihološki velemajstorskih portreta i socijalno-psihološkim značajkama u prikazu situacija, individualnih i grupnih reakcija , ovisno o društvenoj grupi, klasi ili staležu kojemu se pripada, s osjetljivošću na izraz obrazovnog volumena, temperamenta i odgoja,kućnog i društvenoga, kao stava prema sebi i svijetu uokolo,u godinama previranja života carističke Rusije koja se suočava s opasnošću snažne ekspanzije Napoleona I. u osvajačkoj vatri i poletu da se nametne tadašnjoj Europi i osvoji što veći teritorij, s ambicijom i prema ogromnoj Rusiji.........Tolstoj nas vodi od ljeta, srpanjskog predvečerja, 1805. do 1813.,.......kroz obilate izazove života i iskustava kao osobitoj „školi života“ i čovjekova slojevitog susretanja sa samim sobom i svijetom koji ga ,kao osobiti izazov „brusi“
Iz tog remek - djela svjetske umjetničke književne klasike, biramo, prigodno, crtice kao poticaj i za komunikološko - komunikcijske promišljaje..........kao nadahnuća za osobne svakodnevne suptilnije odnose u sebi i zbivanja uokolo
Bitka kod Austerlitza
Napoleonova bitka kod Austerlitza poznata je i pod nazivom "trocarska bitka" jer su se u njoj sukobili francuski car Napoleon, njemački car Franjo I i ruski car Aleksandar. Za manje od osam sati, otkako je Napoleon rukavicom dao znak za početak bitke, Austrijanci i Rusi bili su potučeni. Izgubili su 35 000 vojnika, 15 generala, 150 topova i 42 zastave. Napoleon je učvrstio svoju vlast u Europi.
Zaraćene vojske kretale su se prema Brnu u Češkoj. Napoleon je protivnicima postavio stupicu kod Austerlitza (današnji Slavkov kod Brna). Odglumio je da se povlači prema zapadu i sačekao je neprijateljsku vojsku na terenu koji je sam odabrao. Da se njegova vojska ne bi obeshrabrila, Napoleon je vojnicima objasnio plan bitke što inače nije bilo uobičaajeno. "Dok neprijatelj bude marširao da opkoli moje desno krilo, izložit će mi svoju bočnu stranu". Bitka se odvijala prema Napoleonovu planu. Rusi i Austrijanci pokušali su mu presjeći put prema Beču i Napoleon je namjerno oslabio svoje desno krilo da ga tu napadnu.
Francuski se logor nalazio na sjevernoj strani uzvisine Santon, a južnije je uzvisina Zurlan s koje je prema jugu tekao potok Goldbach okružen zamrznutim baruštinama. Napoleon je Lannesov korpus razmjestio na lijevo krilo. Iza uzvisine Zurlan sakrio je Muratovu konjicu i grenadire. U podnožju Zurlana bio je 4. korpus. Kao pojačanje tek je trebao doći 1. korpus. Na Goldbachu se malo ljudi moralo oduprijeti nadmoćnom protivniku. Između Francuza s jedne strane, i Austrijanaca i Rusa s druge strane, bili su brežuljci Pratzena, uzvisine koja se proteže oko pet kilometara, visoke do 300 metara s blagim padinama. Napoleon ih je ostavio slobodne, kao "mamac" protivniku.
Rusku vojsku vodio je već ostarjeli general Kutuzov. Rusi i Austrijanci odlučili su s glavninom vojske napasti francusko desno krilo, upravo kako je Napoleon želio. Pri tome su morali podijeliti svoju vojsku da bi napali i druge francuske jedinice. Upravo je to bila glavna greška. Rusi i Austrijanci radi glavnog udara na francusko desno krilo oslabili su svoj centar gdje je Napoleon imao glavninu vojske.
Večer uoči bitke Napoleon je bio siguran u svoju pobjedu. Veselo je objedovao sa svojim časnicima i jeo svoje, kako se pričalo, omiljeno jelo – pečene krumpire i crveni luk. Malo se odmorio, a onda je još jednom provjerio položaje. Francuska trublja za ustajanje oglasila se u 4 sata 2. prosinca 1805., na prvu godišnjicu carske krunidbe. Bojno polje prekrivala je gusta magla. U 7 sati saveznici su napali Goldbach i polako napredovali. Vjerovali su da je bitka već odlučena.
U međuvremenu se magla razrijedila, otkrivajući kolone ruske vojske koja se kretala prema jugu. Austrijsko-ruski centar je slabio.
Oko 9 sati francuska se vojska poput klina zabila u protivnički centar i razdvojila im lijevo i desno krilo. U 9 sati i 30 minuta slabi je austrijsko-ruski centar bio u potpunom rasulu i Francuzi su im napali desno krilo. Rusi su bili potučeni. Izgubili su 500 grenadira i 200 članova plemičke viteške garde, osobne careve pratnje.
Istodobno je oko 8 sati pobjedu izvojevalo i francusko lijevo krilo. Oko 14 sati, kad su desno krilo i ruski centar bili slomljeni, Napoleon je naredio uništenje neprijateljskog lijevoga krila. Francuzi nisu htjeli imati zarobljenike i uslijedio je pokolj Rusa. Rusi su se pokušali spasiti bijegom prema jugu, prema zamrznutim lokvama. Napoleon je naredio da velika baterija od dvadeset pet topova puca po ledu na velikim lokvama. Pod udarima topova led je pucao i oko 2 000 Rusa ugušilo se propavši u lokve. Nakon bitke je izvučeno 38 topova i 130 konjskih trupala. U pet sati poslije podne trublje su označile završetak bitke. Dan kasnije njemački je car osobno došao Napoleonu s molbom za primirje, a potom je zaključen mir u Bratislavi, 26. prosinca, bez prisustva Rusa. Austrija je izgubila Veneciju, Dalmaciju i Tirol.
Napoleon se vratio u Pariz s 120 austrijskih i ruskih zastava. Od bronce zarobljenih topova izlijevan je stup Velike armije koji i danas ukrašava pariški trg Vendome. Najvišim časnicima Napoleon je podijelio dva milijuna zlatnih franaka, udovice su dobile trajnu mirovinu, a djeca poginulih mogla su svojim imenima dodati ime Napoleon.
Kod Austerlitza je bio ranjen i Andrej Bolkonski, a tek malo oporavljen požurio je doma gdje mu je supruga Lisa, kod Andrejeva oca, starog kneza Nikolaja Bolokonskog koji je s kćerkom Marijom živio na svojem starom velikom i udobnom posjedu Gola Brda, očekivala porod. Lisa je teško podnosila trudnoću, a tome je bila i bojazan za Andreja koji je bio u vojsci, u ratu.
Andrej je iznenadno stigao doma, jedne noći u ožujku ,olujne ožujačke noći u kojoj zima još pokazuje svoju žestinu, opirući se snažno dolazećem proljeću.
Odmah je svratio u očeve odaje, a otac ga je dočekao s velikim uzbudjenjem, majstorski kontroliranim i gotovo bez ikakve reakcije. Pozdrav, čvrst zagrljaj oca i sina, stiglog s rizičnoga bojišta. Baš u tom trenutku je Lisa imala jake trudove i malo kasnije u velikim mukama rodila sina, a istodobno sama izdahnula. Andrej je ušao u sobu i jedva shvatio težinu dogadaja. Postao je ocem i ostao bez Lise.
Cijela je obitelj to trebala podnijeti i stari knez Nikolaj Bolkonski je tada svoju tešku narav bio usmjerio u potrebu osobne čvrstine svih i discipline svakoga ponaosob, do u detalje. To je sve bilo ljekovito u tim složenim i teškim uvjetima.
S respektom miješanim sa strahom od gnjeva i oštrine reakcije staroga Kneza, svi su se uspjeli mobilizirati u sebi i držati glavninu okvira života tih prvih dana.
Pjera je knez Vasilije Kuragin zaokupio svojom kćerkom, ljepoticom Helenom i uspio stvoriti odnose dvoje mladih koji su rezultirali Pjerovom ženidbom Helenom, koja je time postala grofica Bezuhova
Dolohov je došao i gotovo se razvratno posvetio životu, zabavama,
avanturama svake vrste….
Nikolaj Rostov je pozvao k sebi, u poznatu i dragu gostoljubivu obitelj grofa i grofice Rostovih, svojih roditelja, prijatelja iz vojske i rata, Denisova, dobrog, šaljivdžiju, čovjeka odvažnog i predanog, riječju - pravoga prijatelja i za rad i za zabave. Time je ugodjaj kod Rostovih postao zanosan, a ton mladih u kući je odisao općom radošću i zaljubljenošću u sve što je lijepo i veselo.
Kod Rostovih je uvijek bilo uzbudljivo stići i razdragano se osjećati.
Boris Drubecki, čija je majka Anna Mihajlovna bila ishodila dobro mjesto za sina u vojsci, bio je postavljen blizu Kutuzova, a time okupljao mnoge ljude oko sebe, one koji su trebali stići Kutuzovu.
K Borisu je u vojsci, bio svraćao i knez Andrej, a i Borisov prijatelj iz djetinjstva Rostov.
Rostov i Bolkonski su odmah osjetili stanoviti animozitet u svojoj relaciji, ali su bili povezani zajedničkim prijateljem Borisom, pa su pristojno nosili te svoje susrete kod Borisa.
Nikolaj Rostov kao čovjek s bojišnice, imao je vrstu prezira spram časnika iz pozadine, iz kabinetskog ustroja i uvijek je pravio aluzije na tu vrstu službe u vojsci.
Andrej je u nekoliko navrata osjetio da se Rostovljeve “strelice”
usmjeravaju k njemu, pa je u jednoj od zgoda takvoga susreta kod Borisa, rekao Rostovu:
“Mladi čovječe ja shvaćam da me vi želite uvrijediti ! I dopustite mi reći Vam da ćete u tome i uspjeti, osobito ako ne budete imali dovoljno poštovanja prema samome sebi!
A ja mislim da ste vi svjesni svojih korijena, da poštujete svoju obitelj, pa kao njezin pripadnik nećete dopustiti sebi takav korak, da bilo koga uvrijedite, čako ako i mislite da za to ima razloga..,,Vama vrijedjanje jednosatvno ne pristaje ! A osim toga ja nisam kriv što Vam se moja fizionomija ne dopada, ali piznat ćete da je za Vašu reakciju pogrešno izabrano i vrijeme i mjesto”
Rostov je pocrvenio i povukao se, shvativši da je životno poučen i gnjevan što mu se to baš tako i tim povodom moralo dogoditi.
Liberatus