Lav Nikolajevič Tolstoj (1828.-1910.), književnik, kolos po snazi uma i bogatstvu duševnih izvora, autor je i najslavnijega romana u povijesti te književnoumjetničke vrste,“Rat i mir“ (1864. - 1869.)
Galerijom likova, psihološki velemajstorskih portreta i socijalno-psihološkim značajkama u prikazu situacija, individualnih i grupnih reakcija , ovisno o društvenoj grupi, klasi ili staležu kojemu se pripada, s osjetljivošću na izraz obrazovnog volumena, temperamenta i odgoja,kućnog i društvenoga, kao stava prema sebi i svijetu uokolo,u godinama previranja života carističke Rusije koja se suočava s opasnošću snažne ekspanzije Napoleona I. u osvajačkoj vatri i poletu da se nametne tadašnjoj Europi i osvoji što veći teritorij, s ambicijom i prema ogromnoj Rusiji.........Tolstoj nas vodi od ljeta, srpanjskog predvečerja, 1805. do 1813.,.......kroz obilate izazove života i iskustava kao osobitoj „školi života“ i čovjekova slojevitog susretanja sa samim sobom i svijetom koji ga ,kao osobiti izazov „brusi“
Iz tog remek - djela svjetske umjetničke književne klasike, biramo, prigodno, crtice kao poticaj i za komunikološko - komunikcijske promišljaje..........kao nadahnuća za osobne svakodnevne suptilnije odnose u sebi i zbivanja uokolo
Crtice iz romana „Rat i mir“, L.N.Tolstoja, .........V. izbor
Prihvati li se stajalište, koje nadahnuto komentira europski veleum Lav Nikolajevič Tolstoj, u svojem epohalnom djelu „Rat i mir“, da je ratu cilj-ubijanje, da su orudja rata - špijunaža, izdaja i poticanje izdajništva, uništavanje pučanstva, pljačka, kradja imovine, prijevara, laž, ratna lukavstva, jačanje vojničkoga staleža, koji mora usvajati disciplinu, ali i vrijeme dokolice, razvrata, pijanstva, surovosti.........može se zamisliti što je sve, danomice, u opsegu zbivanja, na područjima ratom zahvaćenih odnosa i zemalja u vrtlogu takvih zbivanja.
Uz socijalno-psihološku sliku, kao zakonomjernu vrijednost u ratnom iskustvu, o čemu piše i Suvorov i Klauzewitz, a dakako, romansirano, na dokumentarnim temeljima i veleum Lav Nikolajevič Tolstoj u romanu „Rat i mir“, spoznaje se iz slika psihologije vojske, kao mase u ratnim izazovima, širina za temelje i rasvjetu u pristupu vrednovanju tzv.zapovjedne orgovornosti svih koji su vodili i kreirali akcije i vrste pristupa borbenim oblicima i kakvoće bojišnice, u ratnim uvjetima sukobljenih strana koje su u vrtlogu ratnih zbivanja......
L.N.Tolstoj: „..........Napoleon je izdavao svoje naredbe koje su ili već bile izvršene prije no što ih je on izdao, ili se nisu mogle izvršiti, pa se nisu niti izvršavale.
Maršali i generali, koji su bili bliže bojišnici, ali koji, kao i Napoleon, nisu sudjelovali u bici, već samo ponekad izlazili u borbenu vatru, naredjivali su, nepitajući Napoleona, i zapovijedali kuda će se i odakle pucati, te kuda će pojuriti konjica, a kuda potrčati pješadija.Ali, i njihove naredbe, kao i Napoleonove, su se izvršavale u najmanjoj mjeri i rijetko.
Pretežito je bilo suprotno od svega što su oni naredjivali.Vojnici kojima je bilo naredjeno da idu naprijed, bježali su nazad kad zapadnu pod vatreni udar.Vojnici koji su prema naredbi morali stajati u mjestu,odjednom, kada bi spazili da im se približava neprijatelj, bježali su, nekada nazad, a nekada su jurnuli naprijed, a konjica je istrčavala bez naredjenja,da goni protivnika u bijegu.
Naredbe, iz najnižeg ustrojbenog ranga, koje se nisu osvrtale ni na kojeg komandanta, a kamo li Napoleona, izdavane su po volji operativaca, neposredno u momentu, jer se u bitci radi o nečemu što je čovjeku najvažnije, o osobnom životu, pa se čovjeku spontano učini da će se spasiti ako pobjegne nazad, nekada ako potrči naprijed, pa su i ti ljudi, koji su se nalazili u najvećoj bojnoj vatri,postupali prema trenutnom raspoloženju.......
.............. Maršal Kutuzov je, iz svojega dugogodišnjeg ratnog iskustva, znao i svojom bogatom pameću shvatio, da ne može jedan čovjek upravljati stotinama tisuća ljudi koji se bore na život i smrt, pa je znao da sudbinu bitaka ne odlučuju naredjenja vrhovnika, ni mjesto na kojemu su locirane postrojbe, kao ni količina oružja i izginulih ljudi, nego ona nedostižna snaga koja se zove „duh vojske“, pa je pazio na tu snagu, i njom je upravljao koliko je to bilo u njegovoj neposrednoj mogućnosti......“
Liberatus