Konačni faktor u odlučivanju da li će se koristiti određena vježba je princip ekonomičnosti.
Vježbe bi se trebale izbjegavati kada sadrže visoki rizik ozljede ili rezultiraju napadom na tijelo tako da je potreban dugačak period oporavka. Npr. kada se u treningu snage koriste relativno teški utezi, ulog i rizik koje atletičar uzima kako bi vrlo specifično radio na pokretu su jako veliki tako da ravnoteža brzo postane neuravnotežena. U tom slučaju bolje je da se trener suzdrži od pokušaja kombiniranja preširokog izbora rekvizita potrebnih za kondiciju i koordinaciju namjenjenog kretanja.
Preporuča se da se pretvorba usmjeri prema jednom aspektu kondicije i koordinacije , a treniranje drugih aspekata vrši se koristeći razne vježbe. Slučaj postaje kompliciraniji kada je koordinacija povezana sa brzinom, kao u supramaksimalnom trčanju.
Šansa ozljede tijekom ovih vježbi , i potreba za dugotrajnijim oporavkom su tako veliki da neuspjeh povezivanja između načina implementacije i ciljnog pokreta se neće pokazati ekonomičnim. Drugim riječima isplati se investirati u supramaksimalno trčanje ako je pretvorba treninga korisna, tj. ako je posebnost jako visoka.
Supramaksimalno trčanje podrazumijeva trčanje atletičara nizbrdo ili vuče od strane druge osobe. Ako atletičar trči prebrzo, neće moći zadržati ispravno držanje tijela. Takva implementacija će zasigurno biti preopasna i previše je odvojena od namjenjenog kretanja kako bi opravdala prateće rizike. Ako pojedinac trči sporije(samo malo brže od maximuma) , model kretanja će pokazivati sličnost sa tehnikom tijekom brzog trčanja.
Postavlja se pitanje da li se unutarnji model kretanja također održava u brzom trčanju. Da li tetive rade kao tijekom brzog trčanja(što bi spriječilo ispravljanje koljena tijekom odgurivanj) ili pectus femoris aktivno radi kako bi generirao veća vertikalan impuls tijekom supramaksimalnog trčanja(Jacobs and Ingen Schenau 1992. , Craneenburgh 1997.). Ako se aktivnost pomakne od tetiva prema pectus femoris , onda se pojavljuje pitanje da li je veza između rizika i uspjeha usklađena da bi vježba bila uspješna.
Držeći u supramaksimalnom rasponu izaziva veliki zahtjev na posebnost. Supramaksimalni trening je oblik vježbe gdje je štedljivost treninga teško ocjeniti i trebao bi se koristiti sa velikim oprezom.