Fitnes ili ring, pitanje je sad. Svi nešto stalno izmišljamo i mislimo dali da uđemo u ring i budemo faca kao slavni gospodin CC (cro cop) ili da se uputimo u lokalni fitnes centar i od sebe napravimo kvarc-bakrenog čuvara plaže za kojim luduju sve silikonke sa L.A. plaža, kako nam svijetski mega popularna serija Baywatch prezentira. Pitam se,dali stvrno te filmske i razbijačke face nam pomažu u motivaciji
pristupanja nekom klubu i usvajanju onoga što nam se nudi.
Kako se motivirati i naučiti vještinu koja vam unaprijed obećava mukotrpne treninge te najbolje od svega, batine, koje su sastavni dio recepta za velike podvige. Kao mali definitivno nismo voljeli kad nas netko tuče i čemu sad ta promjena i nanošenje nepotrebnih udaraca i boli koja slijedi. Možda netko to gleda kao bilo koji drugi sport, jer se i u modernom sportu, sportaši ozljeđuju pa čak i
umiru, što je na nogometnim terenima u zadnje vrijeme postala češća pojava nego smrt u ringu.Moji prvi koraci u ringu i borilačkim sportovima bili su motivirani, Van Dammeom i nije da se ponosim sa time ali bio sam mlad i lud a njegovo šamaranje nogama djelovalo je jako impresivno i dovelo me
do toga da se i ja malo razmašem nogama, skidam glave sa ramena , pomičem vilice i namještam noseve. Što sam više trenirao i mučio se, te išao kući sa plavo zelenim masnicama,u meni se
javljao neki fanatizam da još bolje i jače vježbam, a da ne ponavljam da je to doprinjelo još boljim ozljedama i tu i tamo batinama. Naravno da se ni sam opametio i da nisam ozljedio koljeno tko zna gdje bi sad dogurao, možda i do Japana a možda i do ulaza nekog noćnog kluba i prepipavao ljude.Komade bih naravno puštao badava, uz lagano upucavanje jer vratari su ti koji imaju moć a žene to obožavaju. Dakle ring je meni imao smisla u to vrijeme ali iz sadašnje perspektive možda je bolje da sam tu gdje sam sad, a i ako se možda varam, barem me ne bole rebra i nemam podljeve pod
očima, a i svi zubi su tu , što i nije tako loše.
Nakon traženja sebe, i ne nalaženja ničega, te nemogučnosti da i dalje izgledam opasno kad hodam gradom u uskoj majci, morala se primjeniti neka druga taktika kako da budem faca i u formi. Kao zov za božiju pomoć, došao je on, Mitch iz Baywatcha sa cijelom svojom svitom lijepih i prekrasno isklesanih mladunaca koji su bili cool i svi komadi su ih željeli. Eto rodio se novi smisao života i treniranja, tako da čim je završila odjavna špica ja sam već bio u teretani i počeo dizati utege i naravno radio trbušnjake, jer šta ti vrijede mišići ako nema keramike. Prolazile tako godine i mišići se nabijali i pločice svaki put sve bolje i bolje ali kad sam došao na plažu nije baš sve bilo tako bajno kao na tv.I šta sad, opet banana, hmm malo sam sjeo i sredio glavu te sam krenuo sve ispočetka i napravio potpuno novu filozofiju i pristup cijelom životu. Naravno da su mi motivi s kojima sad se bavim fitnesom te sportom, potpuno različiti od prijašnjih, ali još uvijek se volim dokazati da sam
bolji od nekog ili bolje re čeno pobjediti u bilo kojoj igri i sportu.
Koliko god je važno sudjelovati, mislim da ono što nas zapravo gura i motivira i dopušta nam da se toliko mučimo ,patimo i znojimo, je onaj mali dio vremena kad uživamo u pobjedi, stajanju na postolje, slušamo pobjedničku nacionalnu himnu ili jednostavno kad cijeli Jelačić plac skandira tvoje
ime i u tom trenutku vidi u tebi nešto veličanstveno, a taj tren i osjećaji ostaju zauvjek u tebi i samo oni koji su to doživjeli mogu znati kakav je doživljaj.