Mlada Korčulanka Franka Anić ima tek navršenih 21 godinu a iza sebe ima debeli dosje sportskih rezultata, a uskoro će i ostvariti najveći san svakog sportaša, nastupiti će na Olimpijskim igrama u Londonu.
Pozdrav Franka, kakav je osjećaj biti jedna od putnica na Olimpijske igre, jesu li tvoji snovi ostvareni?
Pozdrav svim čitateljima Croringa.Naravno da je moj san kao svakom sportašu izboriti nastup na Olimpijskim igrama.Vrlo često mnogi sportaši taj san i ne dosanjaju.Ipak imam još jedan cilj koji bi voljela ispuniti sa ovim nastupom na Olimpijskim igrama a to je olimpijska medalja.
Krenimo ispocetka, s koliko godina si napravila prve taekwondo korake, tko te je potaknuo da se baviš upravo taekwondo-om s obzirom da je, ajmo tako reci, grublji sport u odnosu na druge sportove?
Prve taekwondo korake sam napravila u svom matičnom Taekwondo klubu Forteca iz Korčule čiji sam član danas i imam namjeru da tako i ostane.Godine 2003. u mom mjestu Blatu na Korčuli bila je demonstracija tog južno korejskog sporta pa sam bila oduševljena brzinom i atraktivnošću tog sporta te mi je jako svidjelo.Moram priznati da me moja sestra Marija u početku ohrabrivala da odem na prvih par treninga jer su meni ti pokreti odnosno udarci izgledali neizvedivi.Nakon nekoliko mjeseci taj sport mi je postao broj jedan.
Koliko duguješ svom treneru Anti Šegedinu, kada govorimo o sportskim rezultatima, i trenutku u kojem se sada nalaziš (Olimpijka)?
Treneru Anti Šegedinu sigurno dugujem puno.Od početka radimo zajedno te je jedini trener u kojeg imam veliko povjerenje.Mogu reći da je veliki stručnjak što se može vidjeti iz rezultata našeg kluba u kojem ima juniorskih i seniorskih prvaka države,a evo sad i olimpijka.
Mislim da u tako maloj sredini ljudi kao što je Korčula biti u vrhu hrvatskog pa i svjetskog taekwondo-a je veliki dokaz kvalitetnog rada.
Bila bi najsretnija kad bi mi on sjedio na trenerskoj klupi u Londonu iz prostog razloga što se već više puta pokazalo i dokazalo da je on taj itekako potrebni jezičac na vagi u ključnim trenucima.
Tko ti je bio najveca podrška u bavljenju taekwondou,čitali smo negdje da te je majka gotovo svakodnevno vozila na treninge i pripreme? Koliko si se morala odricati da bi dostignula ciljeve koji su bili ispred tebe?
Pošto su Blato i Korčula udaljeni nekih 30-40km, netko je trebao uskočiti kada autobuse linije nisu bile usklađene sa treningom i ostalim aktivnostima.Zapravo mama je najveća podrška u svemu što radim u životu pa tako i u ovome sportu.Nije joj zaista ništa teško napraviti za mene.Osobno sam se morala odricati puno toga kao što naprimjer moji vršnjaci svakodnevno imaju vremena za nekakve višesatne kave ili vikendom izlaske dok bi ja slobodno vrijema provodila u dvorani ili na natjecanjima i putovanjima.Zbog toga ne žalim jer je pozitivna strana to što sam upoznala puno dragih ljudi i vidjela većinu svjetskih zemalja.
Za one koji nisu upoznati sa tvojom sportskom karijerom i rezultatima, mozeš li nam reći koji su tvoji najveći uspjesi?
Što se tiče mojih rezultata nastupala sam na mnogim A-class europskim turnirima kao i turnirima koji se boduju za svjetsku rang listu.
U posljednje dvije godine od rezultata bih mogla izdvojiti broncu sa Dutch opena u nizozemskoj 2010. i srebro 2011.godine,zatim bronca sa Croatia opena 2011.,bronca sa Spanish opena 2011.,zlato sa Austria opena 2011.,te srebro sa Serbia opena 2011.
U 2012. godini zasigurno najdraži rezultat je osvajanje 3. mjesta na kvalifikacijskom turniru za OI, a prošlog vikenda u belgijskom Gent-u održan je Belgia open 2012 na kojem sam osvojila prvo mjesto odnosno zlatnu medalju.
Kako je prošlo otvoreno prvenstvo Belgije prošli vikend?
Prošli vikend u Belgiji je održan A-turnir europske taekwondo unije na kojem su nastupile mnoge svjetske i europske reprezentacije.
To je europskim zemljama bila posljedna provjera pred Europsko seniorsko prvenstvo koje se održava 3-6.Svibnja u Manchesteru.
Mogu reći da sam vrlo zadovoljna osvajanjem 1. mjesta u konkurenciji od 16 natjecateljica.
Sada se naravno ne smijem opustiti već još više raditi na sebi i svojim greškama koje smo ja i trener primjetili.
Pretpostavljamo da ti je put na Olimpijske igre najdraži rezultat? Jesi li ikada prije razmišljala o tome da ćeš stati na olimpijski tatami? Imaš li tremu, osjećaš li pritisak?
Puno puta sam razmišljala o tome,ali nisam mislila da će mi se to tako brzo ili ikako ostvariti.
Olimpijadu u Pekingu 2008. sam pomno pratila preko malih ekrana,te sam sada zaista presretna kad pomislim da ću nastupati u Londonu ove godine.Trenutno nemam nikakvu tremu te jedva čekam Olimpijske igre da budem dio najvećeg sportskog događaja u godini.Naporno treniram te vjerujem u ono što radim i ljude s kojima radim.
Put na Olimpijske igre si osvojila na kvalifikacijskom turniru u Kazanu, osvojila si treće mjesto, hoceš li nam opisati sam događaj i kako se sve odvijalo?
Europske kvalifikacije za Olimpijske igre održane su u ruskom gradu Kazanu u siječnju ove godine.
Za to natjecanje sam se većinom spremala u Korčuli u svom klubu "Forteca", kao što je bio i slučaj do sada za sva veća natjecanja.
U Rusiji su temperature su plesale od -15 do -25 stupnjeva a većina europskih zemalja je došla sa svojim najboljim natjecateljima (po dvije ženske i dva muška predstavnika).
U prvoj borbi sam pobijedila Juliu Latus iz Moldavije,zatim vrlo dominantno nositeljicu i jednu od favoritkinja turnira Ninu Klaey iz Švicarke da bi u polufinalu treću borbu izgubila od kasnije pobjednice turnira turkinje Tatar Nur.
Čekala me odlučujuća borba za 3. mjesto odnosno posljedno mjesto za put u London sa bjeloruskinjom Viktoryom Belanouskayom.Iako sam cijelu borbu bila u prednosti,bjeloruskinja je u jednom trenutku uspjela izjednačiti ali onda sam opet preuzela stvari u svoje ruke i kod rezultata 8:8 u pola minute sam zadala još 2 boda i tako je borba završila rezultatom 10:8 a ja sam si zgrabila ulaznicu za London.
Kako se zapravo dogodilo da od kandidatkinje za hrvatsku reprezentaciju završiš pod slovenskom zastavom ?
Odluka da nastupam za Sloveniju donesena je godine 2009. kada je u Hrvatskoj u mojoj kategoriji već bila osvajačica brončane medalje na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008., Sandra Šarić.
Tada sam već bila svjesna da ću se teško izboriti za svoje mjesto u hrvatskoj reprezentaciji za veća natjecanja kao što su svjetska i europska prvenstva kao i mogućnost odlaska na kvalifikacije za OI, pa sam odlučila otići na kontrolni trening reprezentacije Slovenije, kako sam već po mami Martini imala slovensko državljanstvo.
Što možemo očekivati od tebe u Londonu? Kakve su pripreme, imaš li specijalni program?
Od sebe najprije očekujem da doživim Olimpijske igre na najbolji mogući način,ali sa sigurnošću mogu reći da ću se vrhunski spremiti sa svojim klubom te da rezultat neće izostati.Priliku ću iskoristiti te se nadam medalji.
Tko je Franka izvan tatamija? Čime se baviš u slobodno vrijeme, studiraš informatiku u Zagrebu?
Slobodnog vremena kao što sam već rekla nema puno,ali kad ga ima onda volim otići s prijateljima na kavu ili u kino.Obožavam ljeto kada imam pauzu od par tjedana pa je maksimalno iskoristim za kupanje,sunčanje i izlazak.Ove godine me to čeka tek u 8. mjesecu na povratku iz Londona jer prije neće biti moguće,a fakultet isto može čekati jer se želim maksimalno posvetiti pripremama i treninzima.
Ima li mjesta za studentske provode?
Vrlo rijetko.
Za kraj, zeliš li poručiti nešto našim čitateljima, mladim sportašima kojima tek slijede velika natjecanja?
Savjetovala bih im da rade ono što vole i zbog čega se osjećaju sretno.Ništa u životu nije nedostižno ako to stvarno žele,ali to znači da se ponekad nečega treba i odreći.