Često mladi sportaši misle da mogu više nego što im to tijelo dopušta. Treniraju i ozlijeđeni te na taj način sami sebi nanose štetu.
Trebali bi znati da ozljedu treba na vrijeme detektirati i izliječiti u suprotnom karijera ide u krivom smjeru.
Borac koji trpi bolove ne može dati sve od sebe, gledano kratkoročno, dugoročno on nikada neće moći dati ono najbolje od sebe. To je pogotovo logično ako se radi o prijelomima. Onda je moguće da kosti ili hrskavica zarastu krivo i tako sportaš postaje trajno invalid. Njegova ozljeda ne samo da će ga kočiti u sportu kojim se bavi već će mu stvarati probleme i u svakodnevnim aktivnostima i životu općenito.
Ako ste se ozlijedili ili osjećate bol – stanite i odmorite. Dajte si vrijeme za oporavak. U većini slučajeva su sportaši daleko bolji kada se vrate nego kada idu „glavom kroz zid“ pa makar njihovo liječenje trajalo mjesecima. Nakon par mjeseci tijelo je odmorno i spremno za nove pobjede. Ako gurate preko granica ozlijeđeno tijelo njemu neće kasnije biti lako a gotovo niti moguće vratiti se na staro.
Naši poznati sportaši se također susreću sa ozljedama. Tako je Martina Zubčić predala meč u finalima zato što je osjetila bolove.
Ona je mogla možda osvojiti taj meč da je išla do kraja jer je bila u velikoj prednosti no trener je zaključio da je sljedeće natjecanje daleko važnije te da je bolje predati meč na vrijeme.
Dakle ponekad su treneri ti koji moraju naći reći kada je dosta i posložiti prioritete. Sportaši u zanosu teško mogu reći – NE!
Oni idu na sve ili ništa. Samo pobjeda im je bitna. Radi nje se i bore. I ne mogu sami procijeniti kada treba stati i odahnuti. Oni od drveta ne vide šumu i to je normalno. Ali onda tu treba biti netko drugi tko će im pojasniti kako stvari stoje.
Naše tijelo ima rok trajanja. Toga su svjesni sportaši. Da bi taj rok bio što duži prema tijelu se treba odnositi s oprezom i brinuti se za njegovo stanje kako bi sportaš sretno stigao do vrha i nakon svoje profesionalne karijere ostao zdrav čovjek a ne invalid.
